"Iza paravana" Žena koja se ne osjeća poželjno

Piše: Anna Aigner

Svaki mali grad ima svoja pravila, kao i svaki veći. Samo u malom već unaprijed znamo tko su predvidljivi akteri. Kao što postoji jedan čovjek koji svaki dan obilazi centar u krugovima i diše cigaretu. Kao budisti koji imaju svoja petosatna hodanja, on svakodnevno ponavlja isti ritual – njegov vlastiti Sviščev dan na našem trgu. Isto tako, svaka ulica ima nekoga tko svakog dana sjedi na istom mjestu, pije kavu u isto vrijeme, pozdravlja istim pokretom.

Svaki brak ima svoje rutine, a svaki život svoje neizgovorene priče. I negdje između te rutine, između obaveza, djece, posla i umora, ona shvati da se više ne osjeća poželjno.

"Iza paravana" – priča o čežnji i rutini

Predstava Iza paravana Kazališta KNAP, s Katarinom Baban i Vladimirom Posavcem Tušekom, prikazuje upravo tu igru privlačnosti, rutine i neispunjenih želja.

Ona je brbljava, slobodna, neposredna žena koja dolazi na pregled preko veze, bez uputnice. On je onkolog, naviknut na pravila, strogoću i predvidljivost svakodnevnog posla. I onda mu ona uleti – kao dašak nepredvidljivosti, kao nešto što on nije, kao nered u njegovu organiziranost. Ona godinama dolazi na preglede. Uz brak, majčinstvo i vezu, polako tone u sebe. On to vidi. Tu je privlačnost, ali nikad realizirana. Tu je čežnja, mašta, možda jedini trenutak prisutnosti i užitka u njenom životu – jednom godišnje, u liječničkoj ordinaciji. Nije li to pomalo groteskno?

Fantazije – bijeg ili potreba?

Koliko žena fantazira upravo u trenucima kad im je dopušteno misliti samo na sebe?

Kad jednom godišnje, možda kod liječnika, kod frizera ili u tih nekoliko minuta dok se zaključaju u kupaonicu, mogu osjetiti nešto izvan rutine? Možda fantazije ne dolaze iz želje za nekim drugim, nego iz zaboravljene potrebe da budu poželjne, da budu viđene. A možda su one jedini način da se prisjete tko su bile prije nego što su postale dobra supruga, odgovorna majka, pouzdana radnica.

Iza paravana – iza života koji vodimo

Možda nije problem u mužu. Možda nije ni u onoj drugoj. Možda je problem u tome što je negdje putem zaboravila samu sebe. I ja sam se osjećala tako. I ja sam tražila potvrdu. I jesam, imala sam afere. Ne iz osvete. Ne iz mržnje. Ne zato što je moj muž bio loš čovjek. Dogodile su se jer su me podsjetile da postojim. Da sam živa. Da nisam samo nečija žena, nečija majka, nečija funkcija. Ponekad mislim da su te tajne epizode bile jedini trenuci kada sam bila u potpunosti prisutna. Kada nisam razmišljala ni o jučer ni o sutra, nego samo o tom dodiru, tom pogledu, tom trenutku kada sam bila ja, a ne nečija dužnost. Nije to opravdanje, nije ni ispovijed, samo činjenica. Koliko nas stvarno ima vremena za sebe? Koliko nas uopće zna što bi sa sobom kad ostanemo same? Jer nije samo stvar u muškarcu koji više ne vidi, nego i u tome što se mi same prestanemo gledati. Prestajemo se sebi sviđati. A onda dođe netko tko nas vidi.

I najednom, opet smo tu. Možda bi, umjesto da čekamo da nam netko drugi kaže da smo poželjne, mogle pronaći način da to osjetimo same. Bez potvrda. Bez pitanja.

Samo mi.