Pokret, ples i sloboda žene

Piše: Anna Aigner

Ples pet ritmova za mene je prostor slobode. Ne zato što ima pravila, nego baš zato što ih nema. Ovu metodu osmislila je Gabriele Roth, balerina koja je osjećala da je svijet klasičnog baleta previše krut, previše zatvoren. U baletu su pokreti morali biti "ispravni", tijelo savršeno usklađeno, sve pod kontrolom. No što je s onim pokretima koji dolaze iznutra, koji nisu unaprijed određeni, nego izviru iz srca, iz emocije?

Zato je stvorila ples pet ritmova – metodu koja ne traži savršenstvo, nego dopušta tijelu da govori vlastitim jezikom. Svaki ritam – tečno, stakato, kaos, lirski i tišina – nosi svoju energiju, priču, emociju. Kroz njih se oslobađa ono što nas pritišće, nalazi se vlastiti ritam, izvlači na površinu ono što se u nama skriva.

Jer koliko toga naučimo skrivati?

Još od malih nogu uče nas kako da sjedimo, kako da hodamo, kako da budemo lijepe, ali ne previše, pametne, ali ne previše, nježne, ali ne previše. Sve s jednim ciljem – da bismo bile prihvaćene.

Kad sloboda postane još jedan kavez

Na jednoj plesnoj radionici u Parizu očekivala sam upravo to – slobodu. Vodila ju je Nawal Raad, Iranka, pjesnikinja i plesačica koja je kroz ekspresiju tražila bijeg od opresije. Umjesto toga, čula sam riječi: "Ne, to nije dobro. Tako se ne radi" Zaustavilo me. Kako netko tko se bori za slobodu istovremeno drugome govori da nije dobar? Možda nije ni bila svjesna koliko su vanjski pritisci ostali u njoj, koliko su postali njezin unutarnji glas, onaj koji suzdržava, umjesto da oslobađa. Toliko toga potiskujemo, prilagođavamo se, mijenjamo, vjerujući da ćemo tako biti prihvaćene. A zapravo, samo se sve više udaljavamo od sebe. Zato volim ples pet ritmova. Jer ondje mogu biti u dodiru sa sobom. Sa svime što inače nema mjesto da se izrazi. Jer moram biti ok radnica, ok majka, ok partnerica, ok kćer, ok prijateljica.

I što se više trudim biti "ok" za sve njih, to manje postajem ok sama sebi. A onda ni njima.

Kažu: Dovoljno je biti ok. Ali što to uopće znači? Prihvatiti sve što jesam, čak i kad ne odgovaram nečijim očekivanjima. Ne morati biti ni savršena žena, ni majka, ni prijateljica, ni partnerica – nego samo dovoljna. Iako zvuči jednostavno, nije. Ali dok plešem, tada je najlakše.

Kad ekspresija spašava život

Izražavanje može spasiti život – ponekad i doslovno. Gledala sam film o Janet Frame na HRT3. Nju nisu učili da pleše, nego su je učili da šuti. Bila je introvertna, drugačija, promatrala svijet svojim očima. I zbog toga su joj dijagnosticirali shizofreniju. Zatvorili su je u psihijatrijsku ustanovu. Osam godina. Prošla je elektrošokove, nesanice, samoću. Umalo i lobotomiju. A onda je dobila književnu nagradu. I odjednom – bila je vrijedna. Odjednom – bila je prihvaćena. Prije nagrade, bila je "poremećena". Nakon nagrade – genijalna.

Koliko puta je društvo uvjerilo ženu da nije normalna?

Koliko puta je bilo dovoljno samo ne uklopiti se da bi bila odbačena? Ipak, Janet Frame nije prestala pisati. Nawal Raad nije prestala plesati. A ja? Plešem. Pišem. Krećem se. Izražavam. Jer ekspresija nas može spasiti.

Bilo kroz ples, bilo kroz pisanje, kroz glas, kroz bilo koji medij ili kroz sve njih zajedno. Ne zbog priznanja, ne zbog nagrada, ne zbog drugih. Nego zato što time postajemo ono što jesmo.