Filipu je bila 10. godišnjica grupne terapije u petak, 21. 2. 2025. Pitala sam ga bezobrazno: “Pa dobro, kada ćeš ti biti izliječen?” Bila je to provokacija i šala jer je isto pitanje postavila njegova sestra prije nekoliko mjeseci, bez imalo šale.
Ona ne vjeruje u terapije, duševne probleme i ne vjeruje ljudima koji ih imaju. Terapije (psihološke) smatra nepotrebnim i beskorisnim. Tog sam petka gledala Filipa, koji je mirno prihvatio pitanje, znajući da je šala. On je znao da podržavam njegov trud i rad na sebi.
Pa dobro, kada ćeš biti izliječen?
No, pitanje nije toliko loše, mislila sam, jer bitno je to znati: kada je netko stvarno izliječen? Zanimalo me kako Filip vidi cilj svoje terapije nakon 10 godina. Pogledala sam ga ozbiljno i ponovila pitanje: “Ne, stvarno, koji bi bio odgovor na pitanje koje ti je postavila sestra? Kada ćeš biti izliječen?”
Raširio je zjenice i polako, mirno odgovorio: “Onda kada budem mogao živjeti s osjećajem da mogu biti ja, da ja, ovakav kakav jesam, da je to skroz dobro, da je ok, da se prihvaćam.”
Premda se on trudio biti drukčiji nego što jest ili mu je ponekad bilo neugodno u vlastitoj koži, preplavljen osjećajem krivnje, brinuo on o tome ili ne, već je bio prihvaćen i voljen. Nama, njegovim prijateljima, on je baš takav kakav jest: nabrijani, nadahnut, zaljubljen u iće, piće, posao. Jako veseo, jako zabrinut – baš nam je takav bio skroz super, mi smo ga prihvaćali i više no što je on mogao prihvatiti sebe.
Nakon 10 godina terapije, manje nervozan i s manje osjećaja krivnje, s više ljubavi prema sebi, podijelio je sa mnom tu jednostavnu misao koju je pak jako teško duboko u sebi osjetiti: Biti dobro – biti ja.
